ENGLISH >   
Ivana Bago i Antonia Majača
Zagreb, prosinac 2008.
za katalog "Andreja Kulunčić" tiskan siječnja 2009.
izdavač galerija Rigo, Novigrad
 
"Andreja Kulunčić"
 
 

Andreja Kulunčić nikada ne započinje neki umjetnički rad bez razloga. Čini se na prvi pogled vrlo proizvoljnim i redundantnim napisati takvo što na početku teksta čija je zadaća predstaviti i, koliko je to moguće, sažeti višegodišnji intenzivan rad ove umjetnice i njezino aktivno prisustvo na domaćoj i internacionalnoj sceni. Međutim, ta konstatacija se ovdje uspostavlja kao indikator radikalnog odmaka umjetničke prakse Andreje Kulunčić u odnosu na konvencionalne modernističke paradigme umjetničkog subjekta, sažete među ostalim i u poslovici: "Nijedan dan bez poteza", pri čemu potezi kistom manifestiraju manje ili više uspjelu vezu s nekom vrstom nadnaravnog nadahnuća koji je garancija umjetničke kvalitete i umjetničkog genija. Pritom je irelevantno u kojem se vremenu i prostoru ta umjetnička aktivnost odvija - ona se može odvijati bilo gdje jer tako shvaćeno nadnaravno nadahnuće ne može biti određeno ovo-zemaljskim koordinatama vremena i mjesta.

Za Andreju Kulunčić upravo su vrijeme i mjesto, "sada i ovdje" određenog društvenog trenutka, presudni čimbenici, na koncu i prvenstveni razlozi umjetničkog djelovanja. Još od 2000. godine kada je realizirala projekt Nama, njezin umjetnički rad sve više je vezan uz relevantne društveno-političke probleme koje tematizira najčešće upravo u javnom prostoru - što podrazumijeva ne samo urbani, gradski prostor, nego i mainstream medije. Za razumijevanje načina na koji umjetnica pristupa tom javnom prostoru - kako bi teme kojima nastoji dati vidljivost zaista postale dijelom (komercijalnim i spektakularnim sadržajima zasićenog) urbanog i medijskog prostora - potrebno je definirati jednu od temeljnih taktika koju u takvim projektima koristi: taktiku mimikrije. Forma koju umjetnički radovi, smješteni u javni prostor zadobivaju, je tako vrlo često mimikrija već postojećih formi javne komunikacije: novinski oglas, reklamni billboard, svijetleća reklama, novinska vijest, radijska reportaža itd. Te forme služe kako bi omogućile "prikradanje" ciljanom primatelju poruke - prolazniku i konzumentu medijskih sadržaja naviklom na medijske i reklamne strategije koje se koriste kako bi mu prenijele poruku.

Međutim, ono što rad Andreje Kulunčić čini mimikrijom - vještom, subverzivnom eksploatacijom konvencionalnih formi - jest činjenica da je poruka koju umjetnica čini vidljivom upravo suprotna masovnim porukama koju odašilju reklame i mediji. Riječ je o inverziji sadržaja koja promatrača "budi", pa čak i šokira, izbacuje iz omamljujućeg "stanja spama", zasićenosti konzumerističkim poticajima i prevladavajuće političke pasivnosti. Tako primjerice u projektu "Nama: 1908 zaposlenika, 15 robnih kuća" (2000.), usred dugotrajnog štrajka radnica robne kuće Nama u stečaju, o čijoj dramatičnoj situaciji mediji u to vrijeme stalno izvještavaju, Kulunčić čini inverziju, pa i ironizaciju situacije. Osmišljava reklamnu kampanju za Namu u kojoj obespravljene radnice ove propadajuće firme poziraju poput manekenki i čije fotografije u obliku svijetlećih reklama preplavljuju Zagreb. Ono što je karakteristično za umjetničino djelovanje je da ona obespravljene subjekte, kao i sam društveni problem, stavlja iz potlačene u privremeno superiornu poziciju. Umjesto sažaljenja, što je ono što im mediji u najboljem slučaju nude, ona tako i radnice Name čini osnaženim protagonisticama radnje, a ključna poruka postaje ne propast Name kao individualna tragedija njezinih nesretnih radnica (s kojom možemo suosjećati ili ne) nego propast Name kao kolektivna tragedija cijelog društva.

U projektima Andreje Kulunčić nikada nije prisutan eksplicitan narativ o individualnoj sudbini pojedinca već se pojedinačno (ime, osoba itd.) pojavljuje kao slika općeg, tj. pojedinačno istovremeno predstavlja sliku šireg društvenog problema. Upravo ovakvim 'a-personalnim' postupkom, izbjegavajući konkretne životne sudbine, umjetnica izbjegava svaku patetičnost ili daljnju egzotizaciju 'drugog'. Riječ je o osvješćivanju da individualni problem itekako može biti društveni, a ponovnim zaokretom opet i individualni, budući da je društveni problem nužno i problem svakog pojedinca koji to društvo sačinjava.

U "Austrians Only" (2005.) umjetnica dizajnira i objavljuje u austrijskim novinama privlačne oglase u boji, u kojima, isključivo austrijskim građanima, nudi poslovnu prilku života: "izvanredan" posao čistača/čistačice, uz minimalni dohodak i bez socijalnih prava. Ovakvom mimikrijskom gestom problem ilegalnih imigranata u Austriji - ono što je u toj zemlji već pitanje kolektivne podsvijesti, koja sadrži to potisnuto licemjerstvo 'legalnih' austrijskih građana - pretvara u problem "pravih" Austrijanaca, dovodeći ih u situaciju da zamisle same sebe u neugodnoj i razvlaštenoj poziciji koju imaju ilegalni imigranti.

Recentni projekt "O stanju nacije" (2008.) također uključuje intervencije u mainstream medijske sadržaje. Umjetnica u hrvatskim medijima, u suradnji s novinarima i pripadnicima manjinskih skupina društva, objavljuje svojevrsne virus-vijesti, koje dominantnog bijelog, muškog, katoličkog, hrvatskog građanina, upravo dok čita svoje omiljene sportske vijesti, neugodno podsjećaju na postojanje Drugih: homoseksualca, Kineza i Roma koji također čine hrvatsko društvo i dijele isti društveni i životni prostor. Projekt tako aktivno nalazi novi model formiranja tolerancije te općenito - mogućnosti dekonstrukcije 'drugosti' u hrvatskom društvu.

Pored projekta Austrians Only, Andreja Kulunčić se pitanjem ilegalnih imigranata bavila i u projektu "1FRANAK=1GLAS" (2007./2008.), u kojem taj nevidljivi dio stanovištva Švicarske čini donatorima same švicarske vlade, putem kampanje koja ilegalne imigrante poziva da doniraju za obnovu švicarskog parlamenta. Ovaj projekt umjetnica naziva 'političko-umjetničkom' intervencijom, dajući, ovaj puta posve doslovno, glas onima koji ga nemaju, odnosno čini upravo suprotno od onoga sto mnogi participatorni umjetnički projekti čine: izoliraju Drugog, 'pomažući mu' i time upravo reafirimiraju njegovu poziciju Drugosti. Nasuprot tome, Andreja Kulunčić redovito uspijeva izbjeći poziciju onoga 'koji pomaže' te na taj način izmiče zamci patroniziranja - upravo spomenutom inverzijom od očekivanja izaziva čuđenje, privlači pažnju, izmješta poziciju promatrača u poziciju mislećeg subjekta, izbačenog iz svakodnevnice.

Je li sama činjenica da je neki umjetnički projekt suradnički, participatoran i osnažujući dovoljna da bi se isti legitimirao kao društveno pohvalan, samim time i važan u promicanju pluralizama svih vrsta, stvarne demokracije itd.? Je li zbog takvog (etički obojenog pristupa) teže valorizirati projekte poput onih Andreje Kulunčić kao umjetničke projekte? Kako bi se uistinu mislilo o socijalno angažiranim umjetničkim praksama treba misliti i o njihovim granicama, kontekstima, odgovornostima, odnosno o pitanjima kao što su: komu je takva praksa namijenjena, koja je njezina društvena funkcija? U valorizaciji ovakve prakse čini nam se međutim da je, pored razmatranja taktika kojima se koristi kao i njezine socijalne efikasnosti bitno imati na umu i samo ishodište takve prakse i primarnu motivaciju. Kao što predlaže britanska kritičarka Claire Bishop, "najbolje socijalno angažirane prakse ne proizlaze iz super-egoistične postavke 'volite svog susjeda' već iz pozicije 'ne odustajte od svoje želje'". Prvi pristup ("voli svog susjeda") podrazumijeva određeno žrtvovanje i zapravo poizlazi iz politički korektne pozicije iz koje se čini ono što se čini "ispravnim" u očima drugih dok logika ovog potonjeg počiva na preuzimanju odgovornosti za svoju vlastitu želju više nego djelovanju zbog osjećaja krivnje. Pored toga što Andreja Kulunčić nikada ne započinje projekt bez razloga, kao što tvrdimo u prvoj rečenici ovog teksta, ona ga također nikad ne započinje bez snažnog osjećaja odgovornosti ali jednako tako, niti bez umjetničke znatiželje i fleksibilnosti koja u suradničkim i drugim procesima kroz koje svaki njen projekt prolazi ostavlja prostora iznenađenjima, neočekivanim ishodima unutar kojih, bez obzira na prepreke, Andreja Kulunčić ne odustaje od svoje želje.

Ivana Bago/Antonia Majača