ENGLESKI>    

Silva Kalčić
Zagreb, kolovoz 2006
Objavljeno u ORIS-u
Časopisu za arhitekturu i kulturu
Broj VIII - 40 - 2006

 
Umjetnost bez iluzije
 

Andreja Kulunčić umjetnost shvaća kao istraživanje i proces; sukladno Kublerovoj teoriji protoka vremena u obliku vlaknastih svežnjeva (npr. svako vlakno je jedan stil ili pravac u umjetnosti), njezini radovi u različitim medijima često su „djela u nastajanju“ kroz nekoliko godina funkcionirajući kao svežanj-arhiv (Fosterov „arhivski nagon“ u umjetnosti) koji se puni podacima ubacivanim tijekom unaprijed determiniranog trajanja projekta. Medij/metodologija Andrejinog diskurzivnog umjetničkog rada preuzet je iz sociologije i marketinga i umetnut u redoviti medijski protok pozivajući publiku, heterogenu i dobrovoljnu, na aktivno sudjelovanje; predmet njezina bavljenja je politički prostor (tranzicija), egzistencijalni prostor (grad) kao (urbani) okvir života, „tradicionalna urbanost“ i grad kulturne potrošnje (Boyer), društveni odnosi i društvena praksa, sukobi unutar relativne sigurnosti društva. Umjetnica uspostavlja vlastite interdisciplinarne mreže shvaćajući umjetnički rad kao proces suradnje (sustvaranja) i samoorganizacije, često zahtijevajući aktivno sudjelovanje publike, koja „dovršava“ djelo, te izlaganje u javnom prostoru (što podrazumijeva i „kretanje“ webom). Themselves-as-others u smislu Drugosti: model društvene nepravde i čin kulturnog otpora, „kulturni kapital“ i „društveni kapital“, reciprocitet u odnosu između pojedinca i društvene skupine (istraživanje kulturnih i društveno-političkih manifestacija urbanog života) teme su koje zahvaća Andrejin umjetnički rad, poiman kao oblik društvene prakse. Naime, umjetnost je prestala biti kulisa (ekran) za akciju sama postajući društvenom akcijom.

Andreja odabire široko dostupne, masovne medije za produkciju svojih user-friendly umjetničkih radova: internetski rad «Closed Reality-Embryo» (1999./2000.,) aktivan na web adresi http://embryo.inet.hr/, sastoji se od dva dijela. Prvi je dio igra na Internetu u kojoj dvije osobe (ne nužno muška i ženska prema tradicionalnom shvaćanju prokreacije), naizmjenično određujući željene osobine, tj. odabiranjem uzoraka „iz izloga“ genotipa (osobine ponuđene na listi), virtualno kreiraju zametak zajedničkog djeteta. On ulazi u galeriju embrija kao statistički podatak koji se nadalje uspoređuje s poželjnim osobinama koje predstavljaju standard, mjeru tzv. „normalnog društva“. Ne samo da se internetske izložbe mogu posjetiti bez izlaska iz kuće, “cyberspace je u stanovitom smislu kolonija potrebna preživljavanju zapadnih društava na isti način na koji su to u industrijskim društvima bili prostori udaljenih zemalja” (Virilio). Genetski inženjering i antropotehnika polazišta su ovog projekta čiji rezultati (statistička analiza i interpretacija dobivenih podataka integralni su dio autoričinih projekata) prokazuju želju „igrača“ za “korekcijama”, za pametnijim, višim rastom, otpornijim na bolesti i manje agresivnim budućim naraštajem. Tek su neki roditelji “ugradili” svome virtualnom potomku nasljednu bolest ili prosječnu inteligenciju i talente. Zanimljivo je da je neposredno nakon pokretanja projekta otkriven ljudski genom, te tako fikcija postaje mogućom stvarnošću (realnom mogućnošću).

U radu «Nama - 1908 zaposlenika, 15 robnih kuća» (2000.) portrete anonimnih žena Andreja postavlja na uobičajena city-light oglasna mjesta; u to doba riječ je o novoj marketinškoj ponudi u javnom prostoru Zagreba. Na slici je tročetvrtinski lik radnice Name, žene u srednjim godinama u kuti prodavačice, koja je prošla frizerski i vizažistički tretman i sada je uređena poput fotomodela. Projekt nastaje u vrijeme štrajkova radnika trgovačkog lanca, relikta sustava nerazvijene tržišne ekonomije, pred strahom od proglašenja stečaja. Otpušteni radnici srednje dobi, poglavito žene, obično više ne bi uspijevali dobiti stalan ili legalan posao, prisiljeni na drastičan pad obiteljskog standarda. Radnice Name suvereno nas promatraju s plakata na kojemu je natpis iz naziva djela simulirajući bombastičan reklamni slogan i sugerirajući kvalitete kao što su povjerenje, sigurnost i stabilnost, što je privuklo brojne kupce u robnu kuću s praznim policama. Fotografija kao public art koji komunicira s negalerijskom publikom, fotografski medij kao utjelovljenje kulture slike primijenjen je u javnom urbanom prostoru.

«New York art scene for dummies» (2005. - ), projekt-u-nastajanju koji nazivom ironično priziva formu popularnih žuto-crnih priručnika serijom intervjua i upitnika s newyorškim kustosima, umjetnicima, trgovcima umjetninama, privatnim galeristima te s hrvatskim umjetnicima i kustosima koji su boravili u New Yorku, otvara temu pozicija moći u umjetnosti danas. Andreja iz statistike upitnika zaključuje kako se uspjeti može samo iz određenih startnih pozicija:Ako ste mlađi od 35 godina, muškarac, bijele ste boje kože, studirali ste umjetnost na Sveučilištu Columbia i relativno ste dobrostojeći».

Posljednja Andrejina izložba, presjek njenih izložbenih nastupa u inozemstvu u Galeriji Nova, uključuje prošireno poimanje izložbe: umjetničku radionicu, mesićevsku „kavu s umjetnicom“ svakog četvrtka u dvosatnom terminu, javnu diskusiju „Zašto je ovo umjetnost?“ i igru s nagradnim fondom od 10.000 eura, što je iznos definiran tržišnom vrijednošću Andrejinih djela na zapadnom tržištu. Novčani ekvivalent izloženih radova „bačen u lice“ posjetitelja izložbe osvještava činjenicu da je riječ o predmetima stvarne tržišne vrijednosti i da kao takvi mogu funkcionirati kao roba. Njemački teoretičar umjetnosti Boris Groys, prisjetimo se, umjetnike smatra avangardom marketinga: lako je, naime, prodavati donje rublje jer ga svi trebaju. Umjetnik, međutim, prodaje crne kvadrate, premda nitko ne treba crne kvadrate…

U radu «Maloljetnička trudnoća/Teenage pregnancy» (2004.), pilot projektu agresivne marketinške kampanje u javnom prostoru što su je organizatori, Liverpoolski bijenale, ocijenili nepriličnim miješanjem u lokalne teme (nekog tko dolazi s periferije), umjetnica se referira na stvarni (site-specific) problem maloljetničke trudnoće koja je u Britaniji, statistički gledano, najviša u Europi zahvaljujući nepreventivnom, no ipak velikodušnom socijalnom programu. Umjetnica predlaže plakate u gradu i formu atraktivnih oglasa u ženskim časopisima koji bi problem tretirali kao propust društva, a ne kao pojedinačnu neupućenost ili nepažnju malodobnika. U projektu «Artist from...», realiziranom za Manifestu 4 (bijenalna izložba mlađih europskih umjetnika, Frankfurt/Main, 2002.), Andreju su zanimale razlike u zaradi umjetnika sa Zapada i Istoka, potom između umjetnika i umjetnica te razlike u načinu života koji im omogućuje bavljenje umjetnošću. Prije otvorenja izložbe po gradu su postavljeni plakati koji prolaznike informiraju o prošlogodišnjoj zaradi umjetnika/ce sa plakata (sudionici Manifeste 4) od umjetnosti i o «prosječnom» prihodu u zemljama iz kojih dolaze.

Odgajanje svijesti o vlastitom društvenom okruženju razlog je za rad «Samo za Austrijance» (2005.), koji se sastoji od naizgled posve uobičajenih oglasa koji marketinškim jezikom veličaju ono što nude: poslove čistačica, rad u industriji seksa ili građenja. U njima je promijenjen samo detalj – napisano je kako se na oglas mogu javiti samo Austrijanci visoke stručne spreme. Kroz tu malu i provokativnu, donekle uvredljivu igru Austrijanac je stavljen u ulogu imigranta, nudi mu se nepriličan posao ili posao s radnim uvjetima drugačijim od normiranih.

«Sight.Seeing», fotografije „konceptualnog sadržaja“ izložene ispred vladine zgrade u kojoj se udlučuje o sudbini azilanata na Trijenalu fotografije 2003., prikazuju sekvence grada po izboru azilanata koji ga doživljavaju kao veliku i nepoznatu čekaonicu – dok se zahtjev razmatra, tražitelji azila ne smiju raditi. Njihova percepcija grada, naravno, razlikuje se od one „službenih“ građana; oni se kreću perifernim dijelovima grada i sanjaju o nedostupnim institucionalnim i sadržajima životnog standarda (studij, obiteljska kuća, cvjetnjak…). «Mjesto pod suncem» je umjetnička akcija (Urbani festival, 2004.) na Jarunskom jezeru: „korisnici“ jezera su anketirani, te su na osnovu rezultata zamijenjene tri postojeće mape jezera s „novim“ kategorijama: obrazovanje posjetitelja, njihovi prihodi, trošenje tijekom boravka na jezeru, posjedovanje nekretnina, itd. „Živim u blizini jezera više od pet godina i gotovo svakodnevno promatram način na koji se jezero i njegova okolica koriste. Ono što mi je najviše upalo u oči je promjena u društveno 'prihvatljivim' kodeksima ponašanja (oblačenja, vrste rekreacije, izgleda) i grupiranje korisnika jezera prema društvenom statusu. Sve, tako i slobodno vrijeme, podliježe pravilima. Pokušavamo ga provoditi na način prihvatljiv društvenoj skupini kojoj pripadamo“.

Svakako najsloženiji Andrejin rad, ponovo nastao u interdisciplinarnoj i multimedijalnoj suradnji tima stručnjaka, nosi naziv «Distributivna pravda»(2001. – 2005.), aktivan je na web adresi http://www.distributive-justice.com. Projekt se sastoji od dva dijela. Prvi, virtualni dio čine on-line igre u kojima sudionici (posjetitelji web stranice) distribuiraju materijalna i nematerijalna dobra gradeći „društvo“ koje se dinamički mijenja. Potom se virtualno stvorenom društvu pronalazi pandan u stvarnom svijetu, sastavlja se matrica najpravednijeg društva te definicija „pravednosti“ i modusi njezina postvarenja. U drugom dijelu projekta on-line arhiv procesa postavljen je u galerijskom prostoru u kojemu publika može sjesti na „krišku“ (fotelje intenzivnih primarnih boja poslagane ukrug) društvenog „kolača“; time simbolički „uzima“ (ili im je „dan“) svoj udio u općem dobru. Izložbeni prostor je aktivan prostor, galerijsko izlaganje koncepcijski je prošireno predavanjima i javnim diskusijama. Diskurs istine u Andrejinim djelima, čak i kada na njima uočavamo izočnost tradicionalne umjetničke reprezentacije, kada na njima „nemamo što vidjeti“, odnosno kada funkcioniraju po principu reverzibilnosti, provokativan je, uznemirujući i uzbudljiv prema Baudrillardovoj definiciji: „Opscenost počinje onda kada više nema spektakla, nema pozornice, nema teatra, nema iluzije, kad sve postaje smjesta transparentno, vidljivo, izloženo u sirovom i neumoljivom svjetlu informacije i komunikacije. Više ne sudjelujemo u drami alijenacije, već smo u ekstazi komunikacije“.