U Galeriji Križić Roban 2004. Mirjana Vodopija izlaže nekarakteristične radove, poetični ambijent napravljen prema svim kodovima i zakonitostima ženskog pisma, ali sa zadrškom u prepuštanju svom ženskom biću koja bitno pridonosi da izložbu označimo kao dobru. U galeriji je izložena fotografija cvjetne livade; multiplicirani lik umjetnice, uvijek u drugoj haljini neizostavnog cvjetnog uzorka, prikazan je na livadi u sukcesivnom nizanju fotografija s dobro prikrivenim šavovima kadrova, kao simulacija stroboskopske fotografije. Nasuprot tom, uvjetno rečeno fotografskom frizu, nalazi se triptih fotografija četvrtastog, statičnog i zatvorenog formata, s krupnim planovima grana u cvatu, različitih vrsta drveća koje cvjeta uvijek u drugim bojama. Svakoj je fotografiji pridodan par ptica, pretpostavljeno ženka i mužjak iz roda pjevica. Upravo radi tog dekoriranog "dodatka", prizori na fotografijama su artificijelni, životinje su zauvijek zamrznute, kao preparirane u uvijek istom položaju na grani pričvršćenoj o zid lovčeve dnevne sobe (kao na znamenitoj intimističkoj slici Carela Fabritiusa Češljugar iz 1654., nastaloj u vrijeme kada je "umjetnost služila pripovijedanju velikih pripovijesti"). Dojam neprirodnosti naglašava i potvrđuje prividni krug sapunice, odnosno kružni isječak svjetlosti reflektora - na što podsjeća dio fotografije različite svjetline oko ptice. Ptice gledaju prema promatraču, u položaju idealnom za fotografiranje i gotovo u stavu poziranja. Nalik mehaničkim češljugarima čijim pjevom završava Plavi baršun, film Davida Lyncha iz 1986., preljupki prizor ptice na rascvjetaloj grani priziva estetiku kiča malograđanskog habitusa i soap opera. Pastelne boje snažno dorađenih fotografija prizivaju salonsku umjetnost francuskog rokokoa, kao alegorija nedužnog rajskog života bez bola i bolesti, siromaštva, starosti i prolaznosti. Ukočene ptice, ozbiljne plemenitosti, i zaustavljen cvat grana reinterpretacija su klasičnog motiva mrtve prirode, alegorija vanitasa, prolaznosti svega zemaljskog. Žanr mrtve prirode, uostalom, nastao je iz želje da se u umjetničkoj kopiji otme od brzog nestajanja ljepota kitice cvijeća ili osobitih cvjetova. Na stražnji zid galerije postavljen je još jedan triptih, naoko istih fotografija načinjenih tehnikom digitalnog printa na foliju - u funkciji ekrana odnosno svojevrsne foto-tapete s novim fotografijama rascvalih grana, ovoga puta bijelog cvjetanja trešnjinog stabla. Prosvijetljenost folije daje efekt atmosfere ispunjene svjetlom, vibriranja prirode za proljetnog dana "zlatne svjetlosti" zažarenog sunca, u sinestezijskoj svezi sa cvrkutom ptica koji dopire iz zvučnika. Za razliku od kodiranog ptičjeg pjeva Dalibora Martinisa u radu Vrt najgroznijih psovki, gdje je glasanje ptice premontirano u sočne kletve korištenjem binarnog kodiranja koje se otkriva samo izobraženom uhu (pismenom u morzeovoj abecedi), cvrkut na izložbi Mirjane Vodopije ne predstavlja ništa drugo do sebe sama, nedužan je i primordijalan kako i zvuči, barem onome tko ne poznaje nemušti jezik životinja. Sjaj svečane raskoši prirodnih stvari kroz zoomorfne i biomorfne forme-metafore, pri čemu su grane stabla cvjetne girlande, naposljetku je koncentriran na banalnom desenu umjetničinih haljina obješenih uza stup galerije. Protežni motiv izložbe je cvijet, na livadi ili u rascvaloj krošnji - stara je rasprava o tome počiva li u slikarstvu istinitost prikaza u veristički naslikanom stablu, s iscrtanim svakim pojedinim listom, kirurškom preciznošću, ili prije u sumarno naslikanoj krošnji. Odnosno, treba li bijeli zid doista naslikati bijelom bojom, da bi se doimao stvarnim...? Kao u filmu Plavi baršun, u kojemu u naizgled mirnom malom gradu jedan mladić otkriva mračnu stranu života u njemu, tako je izložba Mirjane Vodopije šarena i dražesna, hladne vedrine i blistavog kolorita, ali uz slutnju neobjašnjivog zlokobnog. Potreba za bijegom u pastoralnu Arkadiju, završava susretom sa samim sobom. I smrt opominje: "Et in Arcadia Ego"... U filmu Plavi baršun, ljudsko uho pronađeno u travi je kanal, otvor u drugi svijet - ima li istu ulogu pupoljak na Vodopijinoj izložbi? U Građaninu Caneu ružin pupoljak, Rosebud, naslikan je na dječjim saonicama, kao stilska figura za istinsku i potpunu sreću.

Svjetlosna (i svojevrsna kinetička) instalacija u javnom prostoru (na kuli Lotrščak, 2006.) pod nazivom Puls, mijenja poznati okoliš te transcedentira povijesni objekt i vertikalni gradski orijentir. Svjetioničarskim ritmom izmjene svjetla na kuli, dok na njezinom pročelju usporenim jednoličnim ritmom teku horizontalno oblikovani valovi svjetlosnih snopova, „uspostavlja se nova vizura „izvučena“ iz simboličkog značenja ovog mjesta u urbanom životu grada“.

Tekst napisala Silva Kalčić