"Novac je novac, umjetnost je umjetnost" (Mladen Stilinović)
Umjetnik piše u svom manfestu Pohvala lijenosti (1993.) kako "Umjetnici Zapada nisu lijeni i zato više nisu umjetnici, već proizvođači nečega... Potpuna zaokupljenost umjetnika Zapada nevažnim stvarima, kao što su proizvodnja, promocija, sistem galerija, sistem muzeja, sistem natjecaja (tko je prvi), zaigranost predmetima, sve to udaljilo ih je od lijenosti, od umjetnosti.
Kao što je novac papir, tako je i galerija soba". Pseudocitatom Karla Marxa umjetnik ce stoga ispisati parolu: "Rad je bolest".
Izlažuci svoju fotografiju kako leži, spava (Umjetnik pri radu, 1976.) Stilinović apostrofira način na koji se prema umjetnicima -smatrajući ih parazitima - odnose tzv. obični građani koji obavljaju "društveno koristan" posao.

"Umjetnik koji ne govori engleski nije umjetnik" (Mladen Stilinović, 1994./1995.)
S Drugim svjetskim ratom i useljavanjem izbeglica iz ratom poharane Europe, SAD je starom kontinentu "oteo" primat u umjetnosti. Glavna struja avangardne umjetnosti preselila se iz Pariza u New York, a engleski sociologija jezika proglašava univerzalnim jezikom suvremene umjetnosti. Oni koji ne govore jezikom zapadne umjetnosti i umjetničkog tržišta isključeni su iz njega - ideološka dimenzija jezika: engleski kao jezik dominacije i moći. Na Venecijanskom bijenalu 2003. u kustoskoj koncepciji Igora Zabela izloženo je 523 stranica iz riječnika, na kojima Stilinović intervenira bijelom bojom definicije svih engleskih riječi u rječniku zamjenjujući jednom jedinom: "bol" (Riječnik - Bol, 2000. - 2003.). Da bi se zaista spoznalo ovo djelo, i iskusila bol, trebalo bi pomno išcitati sve stranice rječnika.

Na izložbi Cinizam siromašnih (MSU Zagreb, 2001./2002.) Stilinović izlaže fotografije anonimnih ljudi na sajmu rabljene robe, snimljenih s leđa, kako u rukama nose bijelu najlonsku vrećicu: vrećica kao vizualna parabola za siromaštvo. Porijeklo fascinacije sajmom rabljene robe Stilinović nalazi u, urezanoj mu u pamćenje, slici čovjeka koji je tamo stajao, ispred sebe na pod stavivši praznu lisnicu koju je prodavao. Umjetnik je preuzeo sajmišni način izlaganja predmeta na podu, raspoređenih na raširenim listovima novina, nudeći svoje radove poput predmeta na prodaju, ili izlažući hranu (npr. kremšnite) koju dotiče, prlja i izmješta kao poticaj za raznovrsne doživljaje i emocionalnu percepciju u gledatelja. Mješavina dokumentarnosti i fikcije i inače je, riječima Nade Beroš, karakteristični postupak ovog umjetnika.

Tekst napisala Silva Kalčić