 |
|
|
|||
Poziv Helene Paver Njirić na sudjelovanje na Venecijanskom bijenalu 2004. upućen je Lei Pelivan i Tomi Plejić zajedno s Petrom Miškovićem i Ivanom Franke. Oni su u prostoru Arsenala-Artiglieria osmislili Okvire/Frameworks, arhitektonski stroj, kinetičku odnosno dinamičku napravu koja mijenja svoje parametre, pokretana elektromotorom skuplja se i širi u trajanju od četiri minute zbunjujući publiku promjenama tlocrtnih dispozicija te kinetičnim svojstvima polutransparentnih stijenki-101 okvira od zelenkastog stakla. Autori objašnjavaju kako je u njihovu radu prisutna dvostruka metamorfoza: samog prostora izložbe, i ideje rada od njezina začetka do finalizacije kroz proizvodnju u radionici u Zagrebu, transporta kamionima i brodovima četrdesettonske konstrukcije u Veneciju, i postava. Kao referentna točka rada navodi se Vladimir Turina, s obzirom na njegovo istraživanje mogućnosti transformacija u arhitekturi, čije funkcije interpretira kao procese u vremenu. "Low/high-tech, op-art, zagonetnost, prozračnost i robusnost" samo su neke od asocijacija koje se na prvi pogled nameću. U svijetu u kojemu je mehanika ustuknula pred elektronikom autori rade arhitektonsku skulpturu koja se svojstvom nekorisnosti približava poimanju djela umjetnosti, na tragu Mumfordova Mita o mašini, gdje je cijeli svijet prikazan kao golemi stroj. „Stroj o kojem je riječ jest „samo“ stroj. Ovo „samo“ znači da stroj ne pokazuje ništa drugo osim da je stroj. On ima mali električni pogon i seriju okvira koje elektromotor lagano smiče do određene točke. Onda ih vraća nazad u početni položaj. Onda opet ispočetka i tako doklegod ima energije, ili dok neki od pogonskih dijelova ne otkažu. Stroj je smješten u jedni sobu s dvoje vrata, pozicioniran tako da se mora proći kroz njega. Na vratima stoji natpis „WARNING! YOU ENTER AT YOUR OWN RISK“. Upozorenje se čini izlišno jer je teško primijetiti da se u sobi događa nešto što bi vas moglo ugroziti. Ako niste od onih brzih posjetitelja izložbi, koji prolaze „skenirajući“ samo djela na zidovima i postamentima, onda ćete zasigurno primijetiti kako vam se tlo polako miče ispod nogu a zidovi lagano razmiču. Ukoliko imate visoke potpetice jedini bi rizik bio da vam propadnu između staklenih okvira koji su razmaknuti točno za veličinu potpetice. Kada ste jednom stupili unutra izgledati će vam kao da staklena utroba lagano pulsira, poput kakvog organa živog bića. Prelamanje zelene svjetlosti staklenih ploha još će više pojačati taj dojam. Odnos prema stroju izrazito je haptički, skoro da vam ponestaje misli i možete se samo prepustiti laganom kretanju. Stroj ne proizvodi ništa osim dojma kretanja“, objašnjava Vladimir Mattioni dodajući kako po „višku“ duhovnosti on pripada univerzalnom depou beskorisnih strojeva o kojima su ljudska bića stoljećima sanjala „mehanički san“. Kao site-specific prostorna instalacija koja predstavlja Hrvatsku na uglednoj izložbenoj manifestaciji, ona odlično korespondira s venecijanskom lokacijom – korištenjem efekta sfumata, stakla, svojstvom nepostojanosti/varljivosti i nestabilnošću tla, tj. doslovnim izmicanjem tla pod nogama. Svoj rad autori uspoređuju sa Zenonovom aporijom Ahilej – nedostižna kornjača, rješavanjem problema vremena, kretanja i brzine, kretanja i mirovanja. Posjetitelji izložbe prolaze kroz "tunel" ili idu tzv. mimo-putem, i u tom slučaju ga percipiraju kao objekt (zajedno s ljudima u njemu), a ne prostor. Okviri su istodobno Paxtonov stakleni paviljon i crkva prevožena na splavi u filmu Oscar i Lucinda (redateljice Gillian Armstrong; u filmu splav se potapa pod težinom tereta, kao što Venecija tone pod bremenom vlastite povijesti). Iako
primičući svoje promišljanje arhitekture konceptualnoj umjetnosti,
Lea Pelivan i Toma Plejić također su praktični arhitekti
koji sudjeluju i pobjeđuju na arhitektonskim natječajima.
ZAGREB FORUM : plug & play : landmark prvonagrađeno
je urbanističko-arhitektonsko rješenje čvora Buzin,
na natječaju kojim se kanio definirati niskokonsolidirani rubni
gradski prostor udaljen od kontinuiranog tradicionalnog grada kao
„paradigma urbanizma njiva-hangar“. U širem urbanom kontekstu značajka
prostora je relativna simboličnost završne/početne točke produžetka
glavne metropolitanske centralne osovine (tzv. Zelene potkove) koja
u ovom dijelu grada gubi na važnosti. Studio UP tu osmišljava novi
prag grada, otvoreni bastion, gradski trg dislociran iz tkiva grada
(poput negativa Central Parka u New Yorku), time-out prostor za
kongrese i sport u sistemu shopping mallova. Obodno se slobodno
razvija K2 (poslovno-upravno-istraživački) kampus s višekatnicama
i forumom oko kojega su formirani programi: kompleksi poslovno-upravnih
sadržaja, centar za istraživanje i razvoj s pripadajućim parkovima
(„business park, expo park – follies – medijatizacija rezultata,
na licu mjesta“), kojima je dana mogućnost organičkog razvijanja
unutar vlastite zone radi što višeg stupnja fleksibilnosti. ZAGREB
FORUM između ostalog crpi naboj Chris Markerovog ciné-romana La
Jetée čija se radnja odvija na pariškom Orlyju. Iz razgovora s Krešimirom Roginom doznajemo što je formiralo arhitektonski svjetonazor Lee Pelivan i Tome Plejića: „Kontekst, život u Splitu. Kalmanov časopis o ostatku svijeta - COLORS. Za razliku od vas koji startate studij '77 uz Lucasove Ratove zvijezda, mi startamo '95 nakon 'Oluje': Kurt Cobain je mrtav, izlazi Koolhaasov S,M,L,XL, a Tarantinov Pulp Fiction dobija Oscara za najbolji scenarij! 2001. završavamo studij s padomTwinsa. Što očekivati od nas?“ Tekst napisala Silva Kalčić |
|||
|
|||
|
|||
|
