 |
|
|
|||
| Umjetnost nema alternative - ispisat će Martek zlatnim sprejom na zidovima zgrada u centru Zagreba (1986.). Sukladno Batailleovoj ideji bezformnosti, materija u Martekovu radu ima status slučajnosti; stvarnost također; njegovi su radovi na granici fizičkog postojanja. Martekov je umjetnički rad pokretan, nomadski, lako prenosiv: fizičko (tjelesno) i društveno ponašanje umjetnika postaje slika, kao „retoričko tijelo“ u fotografski dokumentiranim performansima. Martek potencira ulogu umjetnika kao samopostavljenog u umjetnosti (prema teoretičaru Mišku Šuvakoviću, autoru teksta u monografiji ovog umjetnika pod nazivom Fatalne figure umjetnika). Martek je umjetnik-pjesnik („Počeo pisati poeziju radi cura“,objašnjava Šuvaković), za njega je poezija proces, pismo koje konstruira vlastiti unutarnji život („poezija jest mimezis napora tijela da proizvede um, duh, dušu, emociju itd.“ a ne obratno kao što se obično misli; odnosno, ideja je materijal od kojega se proizvodi umjetnost). Što objašnjava i njegov iskaz (slika-riječ načinjena flomasterom na papiru): „Svako uzimanje olovke u ruke čin je poštenja“ (1976.). „Odričem se metafore“ ispisuje olovkom na papiru prorezanom žiletom (1980./81.). Martekova djela često imaju formu poetskih objekata ili knjiga – samizdata, karakterističnog opsesivnog bavljenja autoritetima iz prošlosti, Kafkom ili Joyceom (1980-ih lijepi seriju plakata-letaka u javnom prostoru s ispisanim imperativnima rečenicama: Čitajte Majakovskog, Čitajte Cvetajevu, Čitajte Rimbauda...). U poetskim akcijama body-arta na naga ljudska tijela i stvari oko sebe kistom tautološki ispisuje njihovo ime (na kuću ispisuje rijec „kuća“), uz preporuku nama, publici: „Na svaku stvar koju kupite ili imate napišite njeno ime“. Osim što ispisuje slike, Martek također poima knjigu kao objekt, na kojem intervenira, oblažuci je glinom kao arhetipskim, primarnim materijalom. Kada slika, Martekov je umjetnički rukopis svjesno infantilan, ali još uvijek figurativan, pritom su ljudske figure svedene na silhouetne piktograme: umjetnik se poziva na animizam ranog ekspresionizma koristeći i ideološke simbole poput srpa i čekica (stvarajući „nadkomunističke crteže“), križa, kompozicije raspeća i sl. Na konturno izvedenoj slici igračke – patke u obliku kolica, oblačić teksta ispisuje monolog: „Gdje egzistira gospodar? Jedino u tvojoj glavi“. Humorne grafike Balkan – America i USA – Balkan prikazuju simboličnom crvenom bojom, na crnoj pozadini, izveden zemljovid Sjedinjenih Američkih Država preko kojega je ispisana – superponirana - riječ Balkan, a imena gradova uz njihove kartografske oznake zamijenjene su imenima poznatih suvremenih hrvatskih umjetnika: Martek time podsjeća na činjenicu da su obje stvarne geografske lokacije, Balkan i SAD, mjesta (uglavnom mirnog) suživota različitih naroda (kao što umjetnici različitih individualnosti stvaraju podjednako individualističku suvremenu umjetnost). Namjernim premapiranjem, pogrešnom identifikacijom propitujući odnos verbalnog i vizualnog (umjetnost “laže”) umjetnik se igra s “političkom korektnošću”, brišući razlike i granice između društva koje se nameće kao utjelovljenje demokracije, i mitskog čitanja Balkana kao prostora “meda i krvi” (kako glasi prijevod s turskog riječi “Balkan”), tj. primitivne i surove sredine stalnih sukoba i netolerancije. Svoju umjetnost Martek sam objašnjava u Govoru vida: blisko čitanje („Obraćam se djelu iz blizine, da bih obećao blizinu čitatelju pišem sve malim slovima“) mape grafika NEĆU: I. Tekst napisala Silva Kalčić |
|||
|
|
|||
|
|||
|
|
