Manualni postupak (ručni rad) ostaje bitnim svojstvom njezine umjetničke operativnosti; na izložbi Modeli (Galerija Križić Roban, 2002.) umjetnica preuzima ulogu lutkara koji stvara viseće vrtove (od ljepljivih – selotejp – traka, končanih niti ili papirića ovješenih o konopac), ili ulogu pletača košara (vrša). U svakom slučaju objekti koje izrađuje često su na granici postojanja („pojašnjeni“ strateški raspoređenim rasvjetnim tijelima – reflektorskim „topovima“ „vruće“ svjetlosti, ili hladnožarećim neonom koji otklanja interferirajuće sjene); na primjer krhke, lakouništive strukture slagane poput origamija (ljepotu origamiju kao i trešnjinom cvijetu daje upravo njihova prolaznost) koje su posjetitelji pozvani uzeti u ruke, da ih pogledaju prema svjetlu, osjete kako su lagane, da se s njima igraju i da ih potom vrate natrag.

Konstanta u radu Ivane Franke također je interes za volumen prostora, pri čemu galerijski prostor nije pasivni omotač predmeta nego postaje, elementima svoje konstrukcije i osnovnim smjerovima kretanja, sastavnim dijelom umjetničkog rada. To su strukture u raznim mjerilima – od sitnih, gotovo neprimjetnih, za koje postoji opasnost da ih posjetitelji nagaze, do velikih ambijentalnih instalacija; ne pripadajući potpuno predmetnom svijetu, objektivnom realitetu koji se može izmjeriti prstom Sv. Tome već bivajući soul prostor, svojevrstna komprimirana energija u dihotomiji stvarnog i potencijalnog. Latentni i efemerni (za trajanja izložbe često će se „omusaviti“), objekti koje izrađuje uvijek su bijeli, ili prozirni tako da se uslijed odsustva boje doimaju bijelim (Franke često koristi paus papir velike svjetlosne propusnosti), akordirajući s okolinom kao „bijelo na bijelom“ i neutralizirajući granice prostora. Bijela je rasterećujuća, boja svijesti koja objedinjuje sve ostale, apsolutna ne-boja nastala miješanjem svih boja spektra. Ovim kolorističkim „pleonazmom“, ubikvitetnom bjelinom (u domaćoj umjetnosti tradicionalnih medija Ivaninom radu prethodi „slikarstvo laganog dodira“) umjetnica nastoji problematizirati granice vizualne percepcije i minimalizirati vizualne podražaje „u svrhu gubljenja i ponovnog preispitivanja osjećaja prostora“. Izložbeni prostor, svjetlost, kao i kretanje promatrača sastavni su dio art-worka Ivane Franke. Često su to optičko-kinetičke intervencije u prostoru – postignute animacijom svjetlosti i sjena na način javanskog kazališta vayang te efektima levitacije i isijavanja.

Ivana Franke završila je grafiku, pa se grafizam, tvorba pravilnih objekata prema geometrijskoj matrici, zadržava u njegovom radu „proširenih medija“ u igri 2D (npr. knjiga kao djelo umjetnosti) i 3D (često je to kocka čija je struktura simbol gradbene „volje i čvrstoće“, prema Margariti Sveštarov Šimat) elemenata često poprimajući formu rastera. Apstrakcija rastera, njegova serijska repetitivnost te prividna anonimnost učinili su ga paradigmatičnom formom dvadesetog stoljeća, uvodeći dijagram reda u nered realnosti. Kroz svoju pravilnu i repetitivnu markaciju raster je definirao potencijalno beskonačno polje točaka intenziteta: nedovršeno, beskonačno prostiranje, bez središta i hijerarhije (prema B. Tschumiju).

2002. na završnoj izložbi research programa (Safty, CCA open studio) u Kitakyushu (Japan) – Ivanin rad „zauzima najviše mjesto“ - naime, otvoreni prostor bijelih zidova natkrila je papirnatim krovom, a fluorescentno svjetlo potkrjepljuje svojstvo transparentnosti upotrebljene tvari. Na izložbi Maksimum minimuma (Klovićevi Dvori, Zagreb) kojom je popraćeno 3. hrvatsko trijenale crteža umjetnica izlaže blještavo klupko plastičnih niti (grudu od flaksa, iz koje prosijava svjetlost) ovješeno o strop. Na izložbi Priroda/Ljudi u galeriji Trafo u Budimpešti (pa u Slavonskom Brodu) izlaže svojevrstan prostorni crtež kocke: nitima (kao u dječjoj igri kolijevka za macu; vidi istoimeno djelo Kurta Vonneguta iz 1963.) gradi klupko, tzv. čvorište (koje ih istovremeno prikuplja i one iz njega radijalno isijavaju) u centru sugerirane „prazne“ („praznina“ kao sadržaj) 3x3x3 m velike kocke. Na izložbi pod nazivom Monokromi u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu bijelom tkaninom zastire format staklenog krova izložbenog prostora (Gore je naziv rada, zaista Ivana Franke često svoje radove instalira gore (ili oni vise odozgo), u svom nastojanju da „pojača kritičnost osjetilnih sposobnosti“ u promatrača koji mora uložiti napor – i za to biti nagrađen konzumacijom umjetnosti). Na skupnoj zagrebačkoj izložbi Here Tomorrow Ivana u dvorištu Gliptoteke HAZU konstruira large-scale tuneloidni kvadar dug 15 metara, koji je višedimenzionalan, sastoji se od dvostruke „ljuske“, dva sloja tkanine, mliječno bijele, poluprozirne, razapete na metalnoj konstrukciji. Tunel – beuysovska socijalna skulptura - zaumni je outdoor hodnik koji povezuje vanjski prostor Gliptoteke s njime samim. Kustosica izložbe Roxana Marcoci nalazi u Ivaninom radu utjecaj kalifornijskih umjetnika „svjetlosti i prostora“ 70-ih godina (od kojih je u suvremenom trenutku relevantno ime Jamesa Turrella).

Na 38. zagrebačkom salonu arhitekture 2003. Ivana Franke je pozvana da napravi instalaciju u javnom prostoru, točnije na balkonu sjedišta Udruženja hrvatskih arhitekata na glavnom zagrebačkom trgu. Tako nastaje rad Transparent, prazni, bijelo isijavajući kvadar u nizu reklamnih panoa na unajmljenim oglasnim mjestima koji polazi od zapažanja da su oglasne ploče na prolaznim mjestima postale druga koža (pročelja) zgrada. Postavljena su na mjesta koja dok prolazimo gledamo skoro nenamjerno. Koriste se slikama i porukama koje pokreću određene misaone tokove. Zatvaraju arhitekturu (koja postaje nevidljiva) i otvaraju drugi prostor – manipulacije (percepcijom). Prazna svjetleća oglasna ploča na trenutak zaustavlja automatizam konzumiranja slika, iako otvara prostor istog principa – nameće se gledaocu mjestom, formatom i intenzivnom osvijetljenošću. Jedino ostaje otvorena u smislu sadržaja koji se (u odsustvu slike/poruke) može protumačiti kao da ga nema. Riječima autorice, zaustavljanje nametnutog (ograda balkona) asocijativnog toka značilo bi otvaranje mogućnosti (uvjetno) slobodnog toka asocijacija/misli, projiciranje individualnog eventualnog sadržaja, ili samo na trenutak zaustavljanje toka, i odsustvo sadržaja. Na Venecijanskom bijenalu arhitekture 2004. za prostor Arsenala-Artiglieria tim arhitekata Petar Mišković, Lea Pelivan i Toma Plejić s Ivanom Franke osmislili su 40-tonski arhitektonski stroj Okviri/Frameworks. Zavaravanje oka odnosno poigravanje percepcijom središnja je tema Izbjegavanja, prostorne instalacije u Muzeju suvremene umjetnosti (2005.) čije autorstvo potpisuju Ivana Franke, Damir Očko i Silvio Vujičić. To je izložba koju uspijevaju vidjeti samo oni koji to žele, „posjetitelj je prisiljen izloženo tražiti izvan sfere očitosti“, riječima Ivane Mance; tako će ga naći na podu ili pod prozorom, odnosno morat će spustiti glavu, oboriti pogled mimo uobičajenih obazaca percepcije izložbe. Izložba se „konzumira“ taktilnim osjetom ("hrskanje" kristalnog praha pod nogama), senzacijom topline te preispitivanjem varljivosti oka zavođenog perceptivnim varkama poput efekta fatamorgane – „prirodne pojave kojom se uslijed potpunog zrcaljenja u različito zagrijanim slojevima zraka pričinja nešto što ne postoji ili na mjestu gdje ne postoji“… „ono što vidim nije ono što želim vidjeti, ali varka, privid mi kazuje da to što vidim i nije ono što želim, nego nešto drugo; ono što doista želim ostaje skriveno, upisuje su u polje vidljivog kao odsustvo, izgubljeni objekt želje, trajni nedostatak, nepoznanica. Moć privida, dakle, nije u iluzornom ispunjenju, već u izbjegavanju da nam se pokaže ono što doista želimo vidjeti, da ga se održi skrivenim ili barem trajno odsutnim“. Zanimljivo je da je ovu izložbu „senzacija“ bez umjetničkih artefakata kupio Tomislav Kličko za jedinstvenu u nas (uz onu Marinka Sudca) privatnu zbirku suvremene umjetnosti.

Na neki način rad Ivane Franke čitamo modernističkim: posežući za arhitektonskim credom moderne možemo zaključiti: - = +

Tekst napisala Silva Kalčić